Aleksandar Gvozdenović: Ulica rađa grešnike – ADRA Srbija
KONKURS ZA POSAO na projektu „DrumoDom- na putu do kuće“
12/10/2020
ADRA Srbija sertifikovana kao organizacija koja prima volontere iz Evropske unije
03/11/2020
KONKURS ZA POSAO na projektu „DrumoDom- na putu do kuće“
12/10/2020
ADRA Srbija sertifikovana kao organizacija koja prima volontere iz Evropske unije
03/11/2020
Prikaži sve

Aleksandar Gvozdenović: Ulica rađa grešnike

Tekst: Vuk Vučković

Fotografije: Miloš Stošić

 

Ljudi koji se nalaze u situaciji beskućništva vrlo često se pored toga što nemaju dom – ono najosnovnije – bore i sa raznim vrstama zavisnosti, kao i sa različitim problemima sa mentalnim zdravljem. Zavisnost je nekada uzrok, a nekada i posledica života na ulici. Na kraju, problemi koji nastanu ostaju sa ljudima, pa im često nije bitno šta je u svemu tome starije – kokoška ili jaje – već se akcenat stavlja na rešavanje problema. Iskustvo stručnjaka govori o tome kako se od svih ljudi zahvaćenih ovim složenim problemom samo oko deset posto potpuno izleči i resocijalizuje. Termin “resocijalizacija” sa sobom vuče po meni i neke negativne konotacije, na kraju krajeva, ko smo mi da kažemo šta je zdravo a šta nezdravo ponašanje ili društvo, ali u nedostatku bolje reči, moraću ovde da je iskoristim. Aleksandar Gvozdenović, čovek sa kojim se poznajem duže od pet godina, sa kojim sam prolazio i lepe i teške trenutke (mada uglavnom lepe, jer je bez obzira na težak život na ulici uvek imao, a i sačuvao je, u sebi dozu sreće i iskrene radosti koju je uvek delio sa ljudima koje voli i poštuje) i kog smatram svojim prijateljem, uspeo je da pobedi alkoholizam, da se skloni sa ulice i da sada, nakon nekoliko godina života bez krova nad glavom vodi potpuno drugačiji život. U zajedičkoj saradnji pre skoro dve godine za magazin Liceulice on i ja smo napisali tekst o njegovom dotadašnjem životnom iskustvu pod nazivom “Dan za danom, pa dokle se stigne” koji je 2018. godine dobio nacionalnu nagradu za dostojno izveštavanje o socijalnoj isključenosti REFLEKSIJA.

Kada si se tačno našao na ulici?

april 2013. godine. Tada sam izašao iz kuće i zalupio vrata. Sećam se u autobusu su Cigani pevali pesmu: “pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda”. Tad sam pomislio – vidi ovi šta pevaju – jer ja sam stvarno mislio da sve naše pesme znam, ali tu nisam znao. I to sam tog dana potpuno izignorisao misleći čak i da je pesma bez veze, da bi tri godine kasnije, dok sam sedeo sa ekipom smrznut na česmi kod Bajlonija video puža koji prolazi po tom mrazu i tad pomislim onako pijan i smrznut baš to: “pitao sam malog puža da mi svoju kuću proda.”

Koliko dugo si trezan?

Godinu i sedam, osam meseci..

Mislim da ima i malo više?

Možda ima i malo jače. Od 24.12.2018 pa sve do sad.

Tada je izašao i naš prvi tekst, možda par dana ranije?

Tako je. Tih dana je izašla priča. To je već bio proces…

Koliko dugo nisi na ulici?

Praktično od tog istog perioda. Pogodilo se sve. Sve je krenulo od tog prvog teksta i mog ponovnog susreta sa Jelenom. Ceo konkretan proces lečenja je od tada počeo. Da li je to Bog hteo ili se tako pogodilo, ne znam.

Možda je i jedno i drugo?

Tako je – sudbina. Uglavnom 24. decembra krenulo je: bolnica, Gornjačka, Drajzerova.

Mi smo se pre toga viđali mesecima, ti si bio duplo veći nego sad i nisi se nikako odlučivao na taj korak, iako smo dosta pričali o kretanju na lečenje u Drajzerovu. Šta te je povuklo na kraju da ipak započneš taj proces?

Jednostavno mislim da je to vera, ljubav. Nije ovo što sad pričam izmišljanje, nije to fikcija, to je činjenica. Ja sam šest godina bio na ulici i prve četiri godine išao sam u destrukciju. To je bilo uništavanje do kraja. Onog trenutka kad sam se odvojio od drugara sa ulice i počeo da budem sam u svim tim pijanstvima počela je neka samospoznaja. Jer ti u masi ne možeš da se lečiš, ne možeš da se izdvojiš. Nailaziš na nerazumevanje, na podsmeh. I onda jednostavno to odvajanje, pa i slučajan susret sa Jelenom – koji ne može da bude slučajan, pa slučajan susret sa tobom – koji ne može da bude slučajan, kao i susreti sa još nekim dragim ljudima. Sve me je to pokrenulo. U početku neprepoznavanje znakova pored puta, ali kad se odvojiš i počneš da se budiš trezan, onda shvatiš zašto se ljudi pojavljuju tako u tvom životu i onda je sve malo lakše. Sve postaje jasnije.

Jednom prilikom, pre nego što si počeo da se lečiš, išao sam sa tobom do Lekara bez granice koji su u to vreme primali i beskućnike da im pomognu pri lečenju, ti si imao neki ogroman pritisak. Koji su bili rezultati?

180 sa 120.

Bila je priča da ne smeš da se nerviraš?

Da. Nisam smeo da se nerviram, a igrao se fudbal, neka bitna utakmica i bila je strašna tenzija u vazduhu.

Sećam se, tada smo žurili iz moje kancelarije do lekara, pošto su oni zatvarali i ja sam hodao brzo, a ti si bio u fazonu:”jao brate, gde ideš tako brzo, stani.”

Neverovatno, da. Ja koji inače požurujem kolege i sve kad hodamo, došao sam u situaciju da moram da spuštam tenziju i da te usporavam, jer su mi i lekari rekli da ne smem prebrzo da hodam.

Inače, tebi su lekari jednom prilikom koliko se sećam našli neku ogromnu količinu alkohola u krvi?

Da, ali ne jednom prilikom. To je par meseci, ako uzmemo u obzir da sam krajem decembra otišao na lečenje – tri meseca pre toga – septembar, oktobar i novembar – bili su mi prepuni odlazaka na VMA. Izmerili su mi 3,97; 4,73 i 5,15.

Sećam se za tih 5,15 su ti rekli lekari da to fizički ne može da se preživi…

Ma, meni je bilo svejedno… Ja sam više bio pijan u glavi nekad sa dva promila nego tada, jer tada sam već prelomio da ću ustati i to je bilo neko opraštanje od ulice. To nije bilo pijanstvo u negativi jer ja sam se opraštao od ulice i znao sam da ću uspeti, mada je i to bilo tragično.

Bilo je na ivici?

Bilo je na ivici jer ti dođe doktor i kaže ti da ne zna, da nije siguran da ćeš se sa tom količinom alkohola u krvi probuditi ako zaspiš – tad ne može da ti bude svejedno.

Ja samo moram da kažem da stvarno jeste bilo tako. Ti si tih meseci redovno razgovarao sa mnom i želeo si da kreneš u proces lečenja. Trebao ti je saradnik za ulazak u proces lečenja, pa smo svaki put mi pregovarali.

Tako je.

To sam ja trebalo da budem, ali srećom tada se pojavila Jelena i ti si se pokrenuo krajem godine i od tad sve ide nabolje.

Pa jeste, ali znaš kako, nezgodno je bilo to.

Razumem. Jednom prilikom si mi rekao kako je u početku, prvih mesec dana, bilo prelamanje – da li ćeš da se vraćaš ulici? Kako ćeš, šta ćeš i to?

Pa ne, to je bio vakuum. Jednostavno, najzad si trezan i to je nezgodno. Nama je doktor po izlasku iz bolnice rekao: ”Videćete koliko ste izlečeni tek onda kad izađete iz bolnice. Kad budete sa druge strane kapije. Tad ćete videti gde ćete i šta ćete”. Najteži je prvi dan. Kad je Jelena otišla na posao, ja nisam znao šta ću. Taj novi stan još ne osećam svojim, sa druge strane grad poznajem, sve ulice poznajem. Znao sam da neću to uraditi, ali bila je frka. Jedva sam čekao da dođem do stana da uključim TV, da razmišljam o nečem drugom, da uzmem neku knjigu i tako – bilo je teško.

Porodica u kojoj si odrastao, hoćeš li mi reći nešto o njima?

Majka mi je živa, otac je preminuo 1991. godine. Imam sestru tri godine mlađu od mene, jedno divno stvorenje. Sad je u Sloveniji, ima sina i ćerku i jedan neuspeli brak iza sebe. Težak život… ali dobro, deca su sazrela i imaju blistavu budućnost. Divni su… i, jednostavno, ima mnogo stvari koje bih ja voleo da imam a nemam… i tako – nadopunjujemo se. I ona je jedan veliki deo mene…

Polako, polako…

Ma da, ali tu se nadopunjujemo. Inače, što se tiče odrastanja, odrastao sam bezbrižno. Nismo imali ništa previše. Nismo se bahatili. Ja ni ne znam šta je bahaćenje. Jednostavno imao sam tako bezbrižno detinjstvo, dobre drugare, nisam bio incidentan. Tu je bio i moj Hajduk sa Liona, to ne smem da preskočim – bio sam golman. U našem kraju ko nije bio član Hajduka, taj je izneverio sve. Druženje…

Ajmo odmah sad da skoknemo na jednu tvoju veliku ljubav, a to je naša narodna muzika. Može?

Otkud sad to?

Pa to me baš zanima…ajmo da krenemo od toga kako se rodila ta ljubav prema Južnom vetru i svemu tome, celom tom vajbu od Kemala do Sinana?

Kemal mi je broj jedan.

Jasno mi je: Caru ide carevo.

Okreće se kolo sreće. (smeh)

Kaži, kako se sve to desilo i kako si ti postao jedan od njihovih najvećih fanova u Jugoslaviji tada. Išao si svuda sa njima, pratio si sve koncerte?

Da, to je zanimljivo. Svako od nas imao je nekog drugara iz kraja koji mu je bio idol i onda ga je kopirao, divio mu se i, brate, kopirao nešto od njega. Tako je moj drug Goran slušao Duran Duran, Tina Tarner je tad bila hit. I, ja sam pokušavao to da kapiram, međutim meni je u to vreme muzika bila muzika – ja sam znao na kaseti da snimim Snežanu Đurišić i posle toga Bajagu koji veze nema, ali važno je da se sluša.

Dobro, dobar je Bajaga, moram da ga odbranim sad.

Naravno, naravno.

(Fotograf Miloš) Eee, ne diraj nam Bajagu! (smeh)

Ma ne, dobar je Bajaga, ali nije Kemal… I jednog dana tom mom drugaru Goranu ostanu dve karte za koncert Dragane Mirković. Ispostaviće se da je to njen prvi solistički koncert u Domu sindikata. Uglavnom, drugar sa kojim je on trebalo da ide je odustao i ostala mu karta, pa me pozvao da idemo zajedno. To je oktobar ‘88. I kažem mu tad – “daj mi, Gogi, kasetu da se malo upoznam sa tim.” Kad sam ja čuo, ja rek’o – pa ja sve ovo znam: kroz šljivike i livade, milo moje što te nema i ostalo. I odem i to je bilo to…

Koji je to datum ako znaš?

22. oktobar 1988. To su bila tri dana. Na prvi koncert smo otišli i odmah smo tražili i za preostala dva. Tu sam zažalio što nisam našao kartu za drugo veče.

Za treće si našao?

Našao nekako, da. Ali taj prvi koncert kako je krenuo to je bilo narodno veselje. Sedišta nisu ni trebala, svi smo đuskali i kad je ona najavila da peva još samo jednu pesmu i da je kraj, svi smo spontano izašli na binu. Ja sam izašao, zagrlio je i uzeo njen šal. I izašle su tad neke novine “Sabor”, o narodnoj muzici i tamo izađe moja slika sa njom na jednoj strani. To je tolika sramota bila u školi, a ja sam bio ponosan, bolelo me uvo šta pričaju ostali. Sutradan sam već bio u prodavnici kaseta i kupio sve što sam našao, zainteresovao se za to i tako je sve počelo.

Ok. Vi imate i neformalni klub, koliko sam shvatio, vi ste “Južnovetrovci”?

Taj klub je spontano krenuo. Muzika Južnog vetra je specifična. Ima mnogo orijentala, ekstrema. To je muzika ekstrema. Nije to Oliver Dragojević – svaka čast njemu i ja ga slušam – ali njega može svako da sluša, a Južni vetar ili ekstremno ne voliš ili obožavaš. To je bilo zabranjeno u medijima.

Da, na to se nekada stavljala etiketa “šund”. To je bila neka cenzura pre.

E, a meni samo reci: nemoj, to je zabranjeno – i automatski mi se pali lampica da to treba da se sluša.

Kako ste se upoznavali vi kao Južnovetrovci?

Ta poznanstva nastajala su prvo preko Radio Pančeva koji su prvi imali blok Južnog vetra i mi smo imali taj fazon da se javljamo na radio da pozdravimo sve fanove Južnog vetra i ostavimo broj telefona ako neko hoće da se javi da se družimo, da ima broj.

Da produžite veselje…

Produžimo veselje, tako je. Upoznavali smo se direktno preko kućnih brojeva. Bilo je to: Dobar dan – dobar dan – Ja sam taj i taj – ovamo isto taj i taj i kažemo šifru: južni vetar – i nalazimo se na trgu, nalazimo se ovde, nalazimo se onde; na koncertu koji bude bio sledeći prepoznaćemo se po tom i tom obeležju, po zastavi, na primer.

Tako je to znači krenulo. I koliko je to trajalo?

Traje i dan danas.

Obnovilo se?

Tako je. Nego naišla su bila neka ružna vremena. Izvođači su mahom bili van Srbije. Da se razumemo, kod mene nema nacionalizma i ko hoće tako da priča sa mnom, promašio je temu, ali su činjenice da smo se razdvojili fizički i bilo je malo za*ebano slušati to.

Jer su oni bili mahom iz BIH?

Jeste, BIH i onda je bilo ozbiljnih nesuglasica. Ja sam u vojsci imao plakat Kemalov u kaseti i ozbiljne sam situacije imao zbog toga.

Inače, odlično je ime “Južni vetar”.

Kako ne. Može da zgreje. Može da obeća. Kad kažeš jug – to je igra.

Jug je lepota našeg jezika, a i ti dolaziš sa juga, jel tako?

Tako je. Sa juga sam poreklom.

To je, što se mene tiče, naš autohtoni fank, bez obzira koliko tu ima upliva odavde i odande.

Eto, sad je 2020. i ja mogu da ne znam pesme od Goce Tržan. Nemam ništa protiv nje, ona je fantastično simpatična. Međutim, sad neki novi poznati pevači koji su eksponirani medijski, ja nih možda znam po liku, po nekom gestu, eventualno po nekom refrenu, a taj isti izvođač nema šanse da ne zna 10 hitova Južnog vetra. To su pesme za svako veselje i svaku priliku. Na primer pesma “Ulica rađa grešnike” – tu može i pevač i fudbaler i pisac i slikar i pekar i svako drugi da se prepozna.

Ulica rađa grešnike je realno baš tvoj stih.

Da. Inače, meni je srce baš zaigralo kad je izašao film, pa sad i serija Južni vetar, koliko god da nema veze sa muzikom Južnog vetra.

Lepo ti je što se to ime nosi?

Da, ja kažem nekad se Južni vetar slušao, sad se i gleda, znači napredujemo u svakom pogledu. Inače, u filmu su prikazane pucačine, kožne jakne, kajle, što je vezano za devedesete, a Južni vetar isto je vezan za devedesete, tako da dihtuje ta priča sa filmom.

Hajmo sad da se podsetimo tvog plakata: Bog na nebu – Sinan na Zemlji.

Jao otkud sad to? (smeh)

Pazi, cilj mi je da te predstavim kao jednu ličnost sa više dimenzija, a između ostalog muzika igra bitnu ulogu u tvom životu, složićeš se? I kaži, kako si došao na ideju da napraviš plakat? Tada si isto dosta cirkao?

Da, ali su me čuvali sport i mladost. To je bilo 1998. Sinanov koncert je bio na Tašu, a to znači da mi iz klubova južnovetrovaca sa Zvezdare, Banjice, Rakovice i Pančeva ne moramo da se dogovaramo gde da se nađemo, nego jednostavno – naći ćemo se. Bila je priča da se u parku nađemo i prepoznamo, ako koncert počinje u osam, mi se nalazimo u dva i onda tu kreće lagano istezanje, zagrevanje i upoznavanje sa istomišljenicima u masi, koje je inače blam da ih neko ne vidi, pa dolaze stidljivo. To je najlepši deo. Došao meni tad jedan dečko i kaže da ne bi da ga vide komšije i kolege, blam ga zbog toga što je na koncertu, a obožava muziku. Uglavnom, u celoj pripremi za koncert, sa jednim prijateljem hteo sam da napravimo plakat koji će da bude malo drugačiji. Nismo hteli ono standardno “Care”, “Kralju” ili “Volimo te” – pa što si došao na koncert ako ga ne voliš, jednostavno je. Fora bi bila da napišeš “ne volim te, al došao sam” a i to je glupo. E sad, pošto je moja majka krojačica, ja maznem 20 metara platna koje je tu zvrjalo prazno. Možda je od toga trebalo da se napravi neki šator, neke košulje, neke zavese, ali je neko ostao uskraćen za to. Kupili smo za male pare auto lakove i Deki, tako se zove taj moj prijatelj, i ja smo došli kod mene u podrum i krenuli da maštamo i da razmišljamo šta ćemo mi to da napišemo. I ne znam odakle je izašlo: Bog na nebu, Sinan na zemlji – ali samo je izašlo. I ja sam razmišljao da nije možda previše to, ali Deki mi kaže da nije i mi to ostavimo. Na kraju krajeva nije moglo sa platna ni da se obriše. I mi smo ladno išli od Višnjičke Banje peške do Taša i u početku su nas ljudi čudno gledali a onda su se polako hvatali platna jedan po jedan tako da smo mi ušli na Taš kao da idemo na derbi. Kad smo došli na stadion – ludilo. Vrhunac je bio kad je Sinan izašao na binu i video platno. Klavijaturista ga cimne za rame i pokazuje mu rukama na platno i on već uveliko treba da krene da peva, ali on maše nama i ne može da dođe sebi, jedva je počeo da peva. Meni više ništa nije trebalo. Posle su ljudi taj plakat i svojatali, slikali se pored njega.

Dobro, to je lepo ako su se slikali.

Ma da, to je divno. Ja više ne znam ni gde je platno završilo, ali mi smo svoju misiju ispunili. U novinama je ostao Sinanov komentar, u pričama je ostao taj neki ludak koji je napravio platno.

Ti i ja se sad poznajemo već više od pet godina i znam priču, ali možeš li mi opet reći kako je došlo do toga da ti prvi put završiš na ulici?

Dugo sam živeo ruku pod ruku sa alkoholom. Mladost i sport su me čuvali od toga. Zavaravao sam neke svoje neuspehe. Ulazio u flašu. Onda, jednostavno, voleo sam i ulicu…

Rekao si “ulazio sam u flašu”? Zanimljiv izraz.

Da. Ulazio sam u flašu svaki dan. Jednostavno postoji alkoholizam kad si u nekom društvu i osetiš da neko drugo, treće ili peto piće počinje da te radi i onda kažeš sebi, jer si svestan: e dosta, idem kući. A pravi alkoholizam kreće kad si ti svestan koliko si se napio a nastaviš dalje: daj još jedno, daj još jedno. E, to je alkoholizam.

To je početak?

Da, tu već počinje ozbiljna priča. Onda počneš da precenjuješ sebe, da se zavaravaš, da govoriš sebi da to nije tako. Ja sam imao radnju u centru Zemuna 2008-9 godine. I možda nisam bio pošten prema tom poslu, možda nisam bio zreo za taj poduhvat i tada je alkohol počeo da me pobeđuje. Fizički nisam mogao da ispratim treninge i ulazio sam u flašu sve ozbiljnije i ozbiljnije i počeo sam da pijem sam.

To je u našem narodu glavni indikator za alkoholizam…

Jeste. Jeste. Ranije je bilo piće pri nekom slavlju, a kad ti odjednom moraš svako veče, pa još plus i sam, to je već nešto drugo. Počeo sam da prodajem stvari iz stana; da se zadužujem. Počeo sam i da bivam loš čovek: zadužujem se a znam da ne mogu da vratim. E to su već neke dimenzije koje sam posle platio…. višestruko: i u glavi i u živcima i u boji kose i u borama i u godinama, ali to je već neka druga priča.

Zapamti, uvek je bolje da budeš sed nego ćelav.

Haha…naravno. Bitno da se boje menjaju.

(Miloš fotograf) I da boje ima!

Da, ima jedna divna misao. Kad gledaš EKG i one amplitude kako idu gore-dole – kaže: nema veze, nemoj da padaš, jer čim ide gore-dole: živ si. Kad je ravno, gotovo je. Nema veze da li si u bedaku. Ako si u bedaku, veruj u nešto i krenuće, a isto tako, ne ponesi se.

Da, moj deda je govorio: u dobru se ne ponesi…a u zlu se ne pokudi (završavamo drugi deo izreke sva trojica u jednom glasu)

Tako je.

Dakle, na ulici završavaš 2013. godine?

April je bio.

Sam si rešio da izađeš iz kuće gde si živeo sa majkom?

Tako je. Zalupio sam vrata od sramote. Bilo je tu rasprodaje stvari. Uspomena. Dno. Jednostavno, znao sam da mora neki rez da se napravi i nisam više mogao sebe da trpim. Nisam više video izlaz. Hteo sam da pobegnem negde i bukvalno sam otišao – zalupio vrata; uzeo neku kesu, neki mini ranac, bila je tu flaša rakije, neke pare, gaće, čarape i krenuo sam. Nisam ni znao šta me sve čeka. Bilo je i ranije toga: odem od kuće na dan-dva, ali svi su to pripisivali pijanstvima i mladosti. Probudiš se negde, odeš kod nekog – zbog ovoga, zbog onoga.

Ali ovo je bilo drugačije?

Da. Najteže je bilo prvo jutro. Znaš kako, jedno je kad radiš treću smenu, pa si noću van kuće, ali kažeš sebi: sutra ću ja u 6,7,8 da budem kući u krevetu. A kad se ti probudiš, pa tog kreveta nema, nije ti dobro. Ne postoje reči kojima bi to mogao da opišem. Jednostavno sam si, a pun si sujete, gordosti. Nećeš da sagneš glavu, da kažeš da si kriv. Ne smeš da tražiš pomoć…

Uvek su teški ti porodični odnosi. Lakše ćeš priznati krivicu nekom ortaku nego kevi nekada…

Jeste. Jeste. U tim fazama alkoholizma ja sam počeo da trošim i pare koje nemam. To je već ozbiljna zavisnost i tek sad to vidim. Ovo nije priča za priču, za novine, za ispovest, nego su to činjenice. Tek kad znaš i kad si svestan da to ne valja i da će ti se obiti o glavu a uradiš to i onda sutra opet isto, tek tada vidiš kolika je to bolest. I onda gledaš album sa slikama, ali ne zbog slika i uspomena, nego zato što te albume ili neke ramove za slike prodaješ da bi imao za alkohol, pa otkupljuješ za deset puta veće pare, pa sutra isti taj album opet prodaješ.

Remio si stvari?

Remio. To su strašne stvari… Inače, prva zima je bila strašna. Ja sam uvek voleo pijacu: trange-frange kombinacije, kupuješ-prodaješ, otkud znaš šta ćeš da nađeš; pa tako kupuješ-prodaješ i u krug. Voleo sam to, takav sam. Zanimljivo je da sam tada okretao leđa ljudima koji su žickali po pijaci, kao traže 20 dinara, pa budem u fazonu – beži. Hteo sam da napravim majicu “nemam 20 dinara i ne pušim”. Ta mi se majica obila o glavu. Ja sam posle nekoliko meseci sedeo sa njima, sa istom tom ekipom koja žicka i radio isto to.

Gaga, Borko, Žak i ekipa?

Gaga, Borko, Vasa, Igor, Žak, Mile, Nik…cela ekipa, da ne imenujem sve. Ima tu ljudi koji ne žele da im se pominju imena i poštujem to. Ni ja nisam želeo kada su meni dolazile ekipe za izjave.

Sećaš se kad smo prvi put radili tekst, pa sam te pitao hoćeš li da te potpišemo ili da stavimo nadimak “Golman”, ti si dve nedelje bio u fazonu: Golman. I onda si prelomio i rekao da te potpišem imenom i prezimenom.

Tako je.

Ali nisi na keca bio u fazonu: e potpiši me; jer ipak, radilo se o tebi u tekstu.

Egoizam je to.

Ne bih rekao…

Ma jeste, ima tu malo sujete. Jednostavno, skidaš kapu, skidaš plašt, ogoliš se. Nije to mala stvar.

Naravno da nije mala stvar.

Da, jer iako si možda u svađi sa porodicom, nema veze – znaš da ćete se pomiriti. Jednostavno u svom si gradu i ponovo treba da staneš pred ljude koje znaš oduvek sa tim tekstom koji izlazi. Ja se bavim i pisanjem i nadam se da će to zaživeti, ali kada sam bio u Drajzerovoj rečeno mi je da se okanem toga. Da bežim od toga, da se sklonim. Ja sam to ipak nastavio, da ostane kao neki moj potpis o tome.

U početku lečenja se to svakako ne preporučuje…

Ne treba ti da glavom budeš u tome, u toj temi, a ja ne izmišljam. Ako ne pišem o tome, da je to bio baš taj april, ja neću da pišem. Malo je sad pretenciozno, ali možda je moja misija bila da upoznam sve to i da prenesem nekom drugom.

Ne bih rekao da je to pretenciozno. Ne krene svako tim putem da prikaže drugima kakav je taj težak život bio, da pokaže ljudima šta je alkoholizam, ali je sigurno to nezgodno, posebno tokom procesa oporavka. Na početku ti je prvi zadatak verovatno bio da izbegavaš to staro društvo i podsećanje na alkohol?

Da, ti dobijaš spisak stvari koje ne smeš – ne smeš ni da razmišljaš o tome. Ti si bio ok, kada smo radili tu priču, mada sam tada još pio. Za svaku stvar si pitao da li sme da se napiše, da li ja želim i to. I ja sam svesno ušao u pisanje te priče, ne znajući šta me na kraju čeka i eto, ispostavilo se da je to prelomilo na dobro.

Kako si se snalazio za novac na ulici? Imaš li neki primer ovako iz rukava?

Na pijaci sam bio oduvek, i onda to prodaja levo-desno ili na primer dobijem neku robu od tebe, kao što sam često i dobijao, pa to prodam ili trampim za tri para gaća, čarapa, bik brijač i neku flašu rakije koja nije plastika. I onda ponekad budeš i gord, kao mnogo si važan tu među ljudima koji nemaju, jer ne piješ plastiku, nego neku rakiju od 500 dinara, bato moj. Takvih je situacija baš dosta bilo.

Gde si sve živeo tokom godina na ulici?

Razne klupe na raznim mestima, pa Karaburma, Zvezdara, prolaz ispod Vuka, napušteni vagoni na Topčideru i, naravno, stalno preko dana na Bajloniju.

Kakvi su bili ti “smeštaji”?

Živeo sam u jednoj zgradi na Karaburmi u kojoj sam godinama ranije živeo kao postanar i bio sam baš kul sa svima tada kad sam živeo tu. U zgradi su odmah na ulazu stepenice, ali imaš deo ka podrumu, štek gde taman možeš da legneš i da te niko ne vidi. Tu ne duva, imaš neki stiropor, taman za spavanje. Jedino me je video čovek iz broja 1, a ja nisam ni imao pojma da je to predsednik kućnog saveta. Jednom je on došao i pitao me šta radim tu, a ja spavao na betonu, sa nekom iscepanom kapom preko glave i počeo da se izvinjavam. Krenemo tu priču, pita me šta radim tu, ja kažem da sam došao da se zgrejem. I tako dve, tri, pet noći on me pusti i jednom ja izlazio noću da pišam, a on je nešto dolazio kasno i pita me da li sam ja Sale koji je tu živeo. I aj sad ti kaži da jesi ili nisi. Kaže on: Sale, pa šta radiš to? Pita jesam li gladan, da vunene čarape i kaže da je on predsednik kućnog saveta. Pitam ga da li mu pravim sranje što sam tu, a on kaže: Ma, ionako svi znaju. Nego ti ćuti tu i samo nemoj da povraćaš i da bauljaš tuda, malo počisti za sobom i biće sve ok. I, brate, smrdiš kaže… i da mi neki dezodorans. Ja sam onda hteo da kupim domestos da sve to očistim, on mi nije dao, plašio se da ne umrem od tih isparenja kad budem tu legao.

Kako je bilo u vagonima?

U vagone smo ja i Petar Rosić došli oko poplava 2014. godine. Kako je moglo da bude? Samo smo gledali kako da preživimo i da se zgrejemo. Bilo je tu situacija, sedimo jedan o drugog naslonjeni leđima da bi se ugrejali i jedemo ili pijemo rakiju…

Isto da bi se ugrejali?

Haha…Da, isto da bi se ugrejali. Bilo je tu većinom situacija kad smo sve delili do kraja, ali bilo je i situacija kad nam nestane na primer piće koje je išlo od mene do njega iz ruke u ruku i ja posle uzmem i iz džepa izvadim dok on ne vidi neku rakiju i sam pijem. To su ružne stvari.

Razumem, ali ne budi tako grub prema sebi. A prolaz kod Vukovog spomenika?

I tu sam zaglavljivao često. Kad bih tu legao, gledao sam samo da imam neki karton ispod sebe i da se upašem kartonom, stiroporom i takođe podvučem pod leđa delove od drvene police.

Zbog hladnoće?

Zbog hladnoće, ali i zato što tuda prolaze pijani klinci i onda kad te vide kako ležiš i spavaš dođu i išutiraju te u leđa. Pa mi je to pomagalo da amortizujem udarce i sačuvam bubrege od šutiranja. Kad me udare, da me okrznu, a ne da me ojade. Tu sam, inače, spavao mesec dana pre nego što je krenulo sve na bolje krajem 2018.

To sa šutiranjem se dešavalo?

Dešavalo se, nažalost. Ne toliko često, ali se dešavalo. Psuju te i šutiraju. Inače, što se tiče vagona. Ja se sećam tih teških dana i slika koje sam gledao svako jutro kao beskućnik: neurednog vagona, smrada, problema, a ove godine sam pomalo počeo i da radim kao statista i na snimanju jedne serije gde zadesimo se na Topčideru. Tu sam glumio nekog oficira koji ulazi u vagone, u iste one vagone u kojima smo nekada spavali i meni samo sine: sad brineš da li su ti puder i šminka ok, a kako je bilo onda, koje sam slike onda video – tada nisam mogao ni da zamislim to snimanje. Ni da sanjam o tome…

Da se vratimo na tvoju prvu zimu na ulici. Šta ti je u sećanju?

Prva zima je stvarno bila kanal. Bilo je baš hladno. Ja sam sa ortakom – bivšim muzičarem, a nadam se i budućim, jer se nadam da će i on izaći iz flaše – dolazio kod Bajlonijeve pijace i pitao prodavce bez blama da li im treba pomoć oko utovara i istovara robe. Tako mi je neko davao 50, neko 100 dinara, ovaj ti skuva kafu, onaj da pola litra rakije. 30 dinara je bila para za mene. I tad na pijaci sretnem grupu Cigana, odrpanih kao i ja. Pričali su kako treba da idemo na pasulj. Ja ih pitam koji pasulj, a oni počnu da se smeju. Kažu, tu, bre, u Francuskoj ima besplatan ručak. Ja sam tada saznao za kuhinju Verskog dobrotvornog starateljstva i posle 92-93 dana prvi put sam nešto pojeo na kašiku.

Manastir Fenek i kuhinja u Francuskoj za tebe su bitna mesta. Možeš li da kažeš nešto više o tome?

Tu, u kuhinji u Francuskoj, naučio sam se nekoj poniznosti, upoznao sam oca Vladu Markovića i shvatio sam da ima ljudi koji žele da pomognu, ali treba i ti da budeš spreman za tu pomoć. Tu sam priznao sebi da sam beskućnik stvarno – a ne ono: ovo mi se slučajno desilo, sutra ću ja već da nađem rešenje. Nešto će se otvoriti – neće se otvoriti i tu si gde si. Tu jedeš onaj pasulj prvi put, sakrivaš lice da te neko ne prepozna. To su te neke faze kad sam imao neki stari kaput, pa sam dizao kragnu da me niko ne vidi, a u stvari svi smo jedni druge itekako videli. A u manastir Fenek sam došao prvi put na Badnje veče 2015. godine.Tad sam od više ljudi u kuhinji čuo da se tamo deli 700 dinara pomoć i hrana i svi su išli. Raspitao sam se za prevoz. Uvatio 605-icu i za 45 minuta sam bio tamo. 700 dinara, vunene čarape, šal, hrana i dozvola da se tamo dolazi svaki dan – to sam dobio. Vodio sam se tada logikom da mi dok odem tamo i vratim se treba 6-7 sati. Nisam u društvu sa pijanicama, ne slušam njihove laži. Ne slušam sebe kako lažem njih. Inače sam tamo odlazio na poslušanja i na posao. To je bila kao neka radna terapija, plus hrana koju zaradiš i osetiš se bitno, plus zdravo okruženje. Ne budeš u društvu koje te stalno vuče dole. Ne piješ par dana. Te stvari daju ti nadu. Inače, za knjigu koju pišem najbitnije su mi sledeće stvari: Kuhinja u Francuskoj, Petar i vagon, upoznavanje sa tobom i Jelena.

To oko upoznavanja sa mnom ćemo drugom prilikom…

Meni je to jako bitno. Ja sam te 2015. godine čuo da u celoj gunguli sa izbeglicama ima negde i neki Vuk i neka organizacija koja pomaže i beskućnicima. Jednom prilikom Petar Rosić i još par ljudi koji su bili tu u vagonu dođu i donesu gomilu stvari i pričaju: idi kod Vuka. Ima pomoć, higijena, ćebad, garderoba. I ja sam bio u fazonu – ma nema šanse. Onda sam se motao tuda nekoliko dana i jednom rešio da uđem i tamo dok sam te dočekao dvoumio sam se da li da izađem napolje, ali naišao si ti. Sećam se, ponudio si me čajem, ponudio si me da sednem. Ćaskali smo. Izokola si me pitao za probleme. Mene je to oduševilo, jer me godinama niko nigde nije pozvao da sednem sa njim, a tek na čaj, a napolju zima, nisam verovao da se to dešava. Ali moram sad da kažem i da sam mislio da je to to – tad smo se videli i pitanje je hoćemo li se ikada više sresti.

I ja sam mislio da se možda nećemo videti, jer je tvoja situacija bila teška, ali eto, ispostavilo se sasvim drugačije.

Ispostavilo se skroz suprotno.

Sećam se, odmah na upoznavanju smo imali velike planove – vađenje lične karte na primer.

Da, preskočili smo sedam koraka odmah. I brzo smo se sprijateljili. Znam da je nekim drugim ljudima sa ulice i smetala naša bliskost, neki drugi su mi, kada sam donosio garderobu ili hranu od tebe, govorili: ma ko ti je taj Vuk, taj ne postoji – pa su se posle svi uverili da si stvaran i da svakom od njih želiš da pomogneš…

Dobro, dosta o tome, postideću se…

Ok, ali tako je bilo.

Osim na ulici, na česmi kod Bajlonija, u štekovima i u Feneku ili Narodnoj kuhinji u Francuskoj ulici, ti si leti bio čuvar jedne vikendice na Beloj Steni?

Bela stena, da – tamo nema ni struje ni vode, ali ni ne treba ti. Ako si Robinzon, lako ćeš tamo, samo moraš da se pomiriš sa komarcima. Ima jedna mađarica krema, to moraš da poneseš. Bez hleba možeš, ali bez te kreme ne.

Koliko dugo si išao na Belu stenu?

Tri godine. Tri leta. Problem je što tamo ne možeš da ne piješ. Tamo je bukvalno prvo pitanje: da li piješ? Ako ne piješ, ne puštaju te da uđeš na ostrvo. Tamo me niko nije poznavao. Bile su uvek neke blic veze. Živiš za taj dan. Ljudi dođu i upoznaju se tu i znaju da se možda više nikad neće ni videti. Tamo nema izlazaka i sličnih stvari, upoznavanja, nego je odmah 89. minut. To je Bela Stena.

Da, to su tzv. “pančevački Havaji”. Hajde da se vratimo sad na sam proces lečenja. Kako si se ponovo upoznao sa Jelenom?

Ja nju par godina nisam video, ali u avgustu 2018. godine kad sam lutao po Kotežu, stao je jedan auto sivi pored mene, spustilo se staklo. Otvorila je vrata, pogledala me i nikad lepša nije bila. Tad smo samo razgovarali, ali je kod mene ostao neki osećaj da ćemo se opet videti. Ja sam znao da se napijem na česmi i da pričam svima o nekoj Jeleni koja će kad-tad da se pojavi i sa kojom priča još nije gotova, a onda me je ona krajem decembra našla na česmi u nekom krajnje očajnom stanju – ne postoji izraz u Vujakliji za to u kom sam se stanju ja nalazio tada. Raspad. Izašla je iz auta, pitala me šta to radim i ostavila mi nešto novca i broj telefona. Ja sam tako pijan otišao na neku svoju klupicu u 29. novembra, ali bio sam toliko svestan da sam sebi napisao njen broj na dva papirića, ako slučajno jedan izgubim, kao i podsetnik: POZOVI JELENU SUTRA.

Tad ste se, kao i u Kotežu, videli na brzinu?

Da. Ja sam pitao posle drugare sa Bajlonija da li je stvarno ona bila, jer nisam mogao da verujem, prvo da je ona, a drugo da me sasvim slučajno našla tu. Oni su mi svi potvrdili i pitali: ko je bre ona? Tada, kad su mi potvrdili da je ona bila, od istih onih para koje mi je dala uzeo sam jedan bik brijač, da se bar obrijem, bar neki pomak da se vidi, jer sam je zvao i dogovorio se da se vidim sa njom. Da se vidi taj neki pomak, da bi se videli i treći put. Tad smo ti i ja već radili na tekstu – vetar u leđa je bio tu i onda i susret sa njom i ja sam znao da sve kreće u nekom dobrom pravcu.

Ti i Jelena ste sad u vezi?

Da, godinu i osam meseci. 20 meseci.

I ona je u stvari tebi bila saradnik pri lečenju i bogami, mislim da je uradila odličan posao. Odnosno da ste odradili odličan posao.

Uradila je neverovatan posao. Ne možeš ti u Drajzerovu da uđeš tek tako na lečenje kao – dobar dan, ja sam došao. Ideš prvo u Gornjačku, ispod Partizanovog stadiona, gde oni odlučuju da li si za Lazu, da li si za Drajzerovu ili si za kućno lečenje ili uopšte nisi za lečenje. Oni su tada utvrdili da sam ja za Drajzerovu, da je nivo moje bolesti takav, ali morao sam i da imam saradnika, kao što sam morao i da imam rezultate o tome koliko su i jesu li mi ugroženi srce i bubrezi jer inače ne bih mogao da pijem terapije. Tad je bila situacija da ja nisam želeo da se skinem pred tim medicinskim osobljem u tom stanju u kom sam bio – malo je reći – u nezavidnom položaju. Tada sam bio nedelju dana kod Jelene misleći da će to biti samo dok ne odem na lečenje.

Karta u jednom pravcu, mislio si?

Pa da. Bilo je samo da se preživi. Mnogo je za*ebano kad kreneš da se trezniš posle toliko vremena. Da se budiš posle toliko vremena, jer ne znaš šta ti je pravo, trezno buđenje. I ona je meni tad bila saradnik ali mi je bila i devojka i brat i sestra i ikona i medicinska sestra i načelnik klinike i ljubav. Sve. Živeo sam od njenih dolazaka meni u posetu. Dani su mi se sveli na: ”još 12 sati do Jeleninog dolaska” ili “pre tri sata je Jelena otišla”; “Čuću se večeras sa Jelenom” – pošto smo od 8 do 10 uveče imali pravo na poziv, ali samo toj jednoj osobi koja je kontakt.

Znači, mislio si da je karta u jednom pravcu, a ispostavilo se…

Tako je, ispostavilo se da je bila stalno tu za mene, da mi je pomogla i eto, do danas smo zajedno.

Koliko traje lečenje? Obično je to oko 40 dana?

Da. 36 dana sam ja bio.

Znam, nažalost, iz rada sa ljudima da kad nekog vidiš na ulici posle dvadeset dana da je izašao sa lečenja i da kaže kako je sve ok, da to nažalost nije slučaj.

Prvih 15-20 dana je samo dril. Škola. Moraš da naučiš da priznaš sebi neke stvari. Nema laži tipa “ne boli mene kičma zbog ovoga, nego zbog onoga”, nije, bajo, nego zato što si promrzao na ulici. Treseš se od tremora, kriza, a ne zato što si se udario malopre. Razni izgovori tu mogu da se smisle. Jedan moj ozbiljan poraz, kad sam ridao bio je kada sam hodao po liniji žmureći i na trećem koraku ja bup u zid.

Treba vremena za oporavak.

Ma, oštećen si od alkohola, čoveče. Jedva uspevaš to fizičko pola sata jednom u 4 dana da odradiš. Ozbiljne stvari tada trebaš da priznaš sebi i da onda nastaviš dalje.

Ali u svemu tome desila se još jedna lepa stvar – ti si uspeo da završiš i školu. Otkud sve to sa školom?

Kad sam bio četvrta godina, branio sam za Rad i imao sam neki dogovor sa školom koliko časova treba da budem tu. To sam zloupotrebio na neki način. Izgubio sam nit sa gradivom a, na kraju krajeva, ni moja glava nije bila u toj školi – nismo se našli – i tako sam lako otišao. Posle je odmah došla vojska…

Ok, ali kako si završio školu kad si se vratio sa lečenja?

Situacija je sledeća. Ja sam crteže koje sam imao ostavio u stanu i stajali su 25 godina tamo. Iz tog stana izbacio gomilu stvari, ali nikad te crteže iz četvrte godine koji kao da su mi govorili: dočekaćemo te mi. Kad je sve to sazrelo sa mojim lečenjem i kad smo se Jelena i ja konačno spojili kako treba krenuli smo da završavamo sve što je odavno trebalo da bude gotovo. Ona je to pogurala i bilo je tu mnogo situacija i smešnih i tragičnih. Trebalo je ući sad u školu da te ljudi prvi put upoznaju.

Učilo se tu, čini mi se?

Ma da, ja nikad nisam imao ni telefon neki bolji, kao ni fejsbuk, a sad odjednom neki autocad i te programe treba da učim. Dežurni učenik me jednom pitao da li sam ja novi nastavnik matematike. Na kraju me je domar prepoznao. Onda sam otišao kod direktorke koja je malo starija od mene i koja je mislila da je za*ebavam, da sam možda inspektor, nezgodna situacija. I ja ladno donesem papire, progutam i tu knedlu i krenem. I tek kad sam dao prva četiri ispita ona je shvatila da se ja ne zezam.

Da li si išao i na neke časove?

Da, ubacili su me na čas iz Betona, koji ako si završio u ATŠ-u, ti si završio školovanje. Smestili me u zadnju klupu, deca imaju kontrolni, profesorka meni nešto priča, ja čitam planove zgrada i ne verujem da mi se to dešava jer sam šest meseci ranije razmišljao da li ću paštetu na pola ili na trećinu da izdelim da preguram taj dan, a sad završavam školu i razmišljam o betonu i armaturi.

Sada imaš neki posao?

Imam posao, radim u poznatoj kompaniji , u odličnoj atmosferi. Pre toga sam nekoliko meseci radio u Hotel Hajatu, gde je bio divan kolektiv. Pravi kolektiv koji ti treba da se osetiš dobro, ali zbog korone svi ugostitelji smanjivali su kapacitete. Jednostavno, niko nije mogao da predvidi ovu krizu.

Sa koliko beskućnika si postao prijatelj?

Šta znači prijateljstvo?

Šta za tebe znači prijatelj? Svako ima drugačiju definiciju prijatelljstva.

Sa pedesetak ljudi sam postao drugj, a 5-6 ljudi bih voleo da sam upoznao dvadeset godina ranije kad smo svi bili mlađi i zdravi. To su ljudi koje i sad gledam kao prave prijatelje, ali žalim što nam okolnosti nisu dale da se istinski družimo i delimo neki normalan život, jer okolnosti siromaštva te strašno menjaju.

Koliko misliš da ima beskućnika u Beogradu?

Reci ti meni, pa ću ti reći odgovor.

Ja mislim da ima 6-7 hiljada.

Puta 10, ali i još jedno 200 hiljada onih koji misle da nisu.

Da li tu misliš na ekstremno siromašne? Na ljude koji imaju stanove i neke male socijalne pomoći ili penzije od kojih stvarno ne mogu da žive.

Tako je.

Ti se inače baviš i pisanjem poprilično dugo? Na fejsbuku ljudi mogu da pročitaju tvoje priče na stranici “Sa margine u visine”. O čemu se tu radi.

Ja hoću da ti tekstovi vuku na lepo, ali da ima teških detalja. Pišem o svom životu na ulici i radim to da ne bi i drugi morali isto da prođu. Pišem o svom iskustvu. Možda su te priče i patetične, ali i ako jesu, tako pišem i tako se i desilo, ti tekstovi ne bi bili to što jesu da sam te delove izbacivao. Ti tekstovi imaju i mnogo gramatičkih grešaka, ali shvatio sam da mora i tako da bude, jer ako izguglam i krenem da ulepšavam i umesto kao što na ulici kažem :”Alo bre, donesi mi to!” krenem da pišem “Izvini što remetim tvoj mir ali…”

Te priče su dosta sirove i surove. Shvati to kao kompliment.

Da, te priče izlaze sirovo i spontano i bez nekog prevelikog doterivanja. Grube su. Zasad sam napisao preko 50 priča, gde svaka tematizuje neki dan iz mog života na ulici, a pedeseta priča je zapravo slika – priča bez priče. Jedna žena sa pijace našla je pre godinu dana u svom telefonu sliku na kojoj sam ja onako neuredan i odrpan, našla me je i dala mi tu sliku sad kad sam se oporavio. Ta slika stoji pored slike iz 2020. i pokazuje promenu koju sam za dve godine doživeo.To je oktobar 2018. i oktobar 2020. Inače, tu stranicu pokrenuo sam kad sam izašao sa lečenja i upoznao se sa savremenim tehnologijama.

Inače, pišeš i pesme?

Pišem pesme, ali uglavnom za pevanje, za uz muziku. Nisu baš za čisto recitovanje.

Pripremaš i knjigu? Ima li izdavača na vidiku?

Pripremam knjigu. Voleo bih da sva ta iskustva pretočim u knjigu i nadam se da će se to desiti. A što se tiče izdavača, za sad postoje neke priče, ali ništa nije konkretno.

Nadam se da ćeš pronaći izdavača jer smatram da bi knjiga o iskustvu sa ulice od nekog ko je sam sve to preživeo bila dragocena za našu kulturu.

Videćemo. Nadam se i ja.

Rastajemo se. Svi smo pod jakim utiskom izgovorenog i još uvek pričamo o tome. Svako odlazi svojim putem. Ulica možda rađa grešnike, kako kažu pesme Južnog vetra, ali isto tako neki stihovi kažu i da se okreće kolo sreće, baš kao što se u Saletovom slučaju okrenulo i on sada živi neki život koji, po sopstvenom priznanju, nije mogao ni da zamisli. Nadam se da će kolo sreće ostati okrenuto i naklonjeno njegovoj hrabrosti, sreći i istrajnosti i da će nastaviti da uživa u novom životu koji je tako teško zadobio.